Vojislav Ilić je rođen u Beogradu 14. aprila 1862. godine. Pesnik, sin pesnika Jovana Ilića, Vojislav je proživeo kratak i težak život.

Bolešljiv još od detinjstva, on je slabo mario za učenje. Školu je napustio posle trećeg razreda gimnazije zbog slabog uspeha. Kasnije je na svoju ruku pohađao predavanja u Velikoj školi, aktivno učestvovao u književnom i političkom životu studentske omladine, ali ispite nije polagao.
Njegovom obrazovanju je pomoglo što mu je dom bio stecište književnika i pesnika. Kroz kuću porodice Ilić prodefilovali su brojni znameniti ljudi toga vremena, poput Branislava Nušića, Milovana Glišića, Janka Veselinovića, Laze Kostića, Jovana Jovanović Zmaja, Đure Jakšića, Laze Lazarevića i drugih. Moglo bi se reći da je Jovanova kuća bila jedini književni klub u prestonici. Smatra se da su Vojislav i njegova braća preveli brojna dela ruskih pisaca poput Puškina, Deržavina, Ljermontova, Ševčenka i drugih.
Na tim poetskim druženjima zbližio se s Đurom Jakšićem, te se kasnije i oženio njegovom ćerkom Tijanom Jakšić, koja je umrla vrlo mlada. Nakon toga oženio je Zorku Filipović s kojom je dobio ćerku Svetlanu.
U životu u mnogome je delio sudbinu drugih pisaca svog vremena. Iako je pisao kratko vreme, svega petnaestak godina, ostavio je obimno i raznovrsno delo. Za života je objavio tri zbirke pesama (1887, 1889, 1892), kojima treba dodati veliki broj pesama rasutih po časopisima i zaostalih u rukopisu. Nekoliko slabih proznih pokušaja pokazuju da je Vojislav, slično Branku i Zmaju, bio prvenstveno pesnik, da je umeo dobro pisati samo u stihu.
Njegovo pesništvo deli se na nekoliko vrsta – na klasično pesništvo inspirisano mitologijom evropskih i azijskih naroda, romantičarsko pesništvo u kome dominira elegična poezija, realističko pesništvo zastupljeno u satiričnim i socijalnim pesmama, parnasovsko pesništvo utemeljeno na antičkim motivima i simboličko pesništvo koje je primetno u zbirci pesama koju je objavio dve godine pre smrti.
Ilić je u srpskom pesništvu izvršio odlučan raskid s romantizmom. U nekim pesmama on je bio glasnik naprednih ideja svog doba, oštar kritičar društvenih i političkih izopačenosti. Ali, njegova poezija, gledana u celini, suprotna je duhu tendenciozne književnosti za koju se zalagao programski realizam. Svojim estetizomom i formalizmom Ilić je otvorio put drukčijoj poeziji, poeziji kojoj je podjednako strana orijentacija realista na običnu stvarnost i zahtevi ideologa za uključivanje književnosti u društvene i političke borbe, poeziji u kojoj je najvažniji momenat briga za samu sebe, za svoje vlastito umetničko biće.
Umro je u Beogradu 21. januara 1894. godine.
Pesme Vojislava Ilića čitajte na linku