* * *
• Kad nebu nebèsica čedo rodi
• od košulje pocepane
• plavu čovek uzme
• ženi platno od oblaka
• Po obodima prazne tačke
• kolo sebe ispisuje,
• puno plavom
• muziku iz sebe daruje –
• nevesti pupoljci da zaigraju
• blizance njima da napoji –
•“decu sna”.
* * *
… Nađoh te
kao prsti koji nađu
rrrrrr…
zrak u noći treperi,
ne znaju šta s njim.
Da usidrim blunu,
soficu da ukćerim,
znam,
bila bi šala ovog sveta,
bilo bi…
Zrak samo – dodir, i pogled,
zar zene dve…
a milo sve,
moje pod tiskom,
to milje sada što zre,
i lišće, o, lišće…
Zar meni samo sme?
I kuda da lutam
kad ne znam što činim,
šta tiha mi tka?
Hej,
zaboravi pesmu,
lunu,
i utajni luču sna…
I kad mimoiđemo svetom,
morimo u šaci,
u sobi linija – podstanar,
među prste nevinosti
zrak taj bi…
Ustajni lunu,
blunu,
ustani moći sna!
* * *
Kako da ti ubogim rečima
(po)kažem koliko mi je stalo…
i da ne znam šta se sve u meni zbiva,
kô ranjenik što krpi i ušiva,
tako i ja tražim reči, od ‘ž’ do ‘e’,
reči želje… žeže me… pa tiho kazuje,
kô da šapće jedno samo:
……………………………………..
U hodu, onako, u jurišu laganom
….ljubičastim tragom …
kad tiho osipa u moru draž…
…znakom koji sklizava
sa litica sumnje, vrhom planine
sa srebrnom zvezdom
– tek zrnom – vaskrslim,
jedinim svedokom moje ljubičaste.
Pa bela luda platna bojim,
ne što nisu nežna pena,
no što svoje boje toj
nevinosti želim,
svu čistotu za herbarijum mom milom,
radost svake da sačuva od mene,
i na usnama – jagodom na pola –
svu moju čežnju…
Meleme za nemire,
detelinu za sreću tražim,
da kap kapne, pa i ostane,
srce biljem zanavek da zalečim…
Al’ duša ti moja nenaučeno kazuje
da volim sve što nikad nećeš znati,
jer nikada se nećeš moći sav ugledati,
Ti, najlepša biljko, lotose u logosu,
suviše sve… na pragu pod suncem…
u mokra dva kestena na oblacima
što lutajući traže Tvoj lik
i na njemu blag osmeh
na dalekom belom ostrvu
za nas.
DAN SVETOG NIKOLAJA
Rosuljom smeđih očiju
pala sam na vlažne muške usne,
na Zelenom vencu,
radosnog jednog dana.
Volela sam ga maglom,
na praznik svetog Nikolaja.
DANAŠNJA
Sušta,
oprosti,
ne umem te.
Zgazite kukolj,
odušenu u vatru,
pa zapalite
– Danak u pupoljku.
Onda golo
– ponovo.
Duš dobro utaban,
da škripe cipele.
Kćeri svojoj hodi,
sušta,
treba zemlji kap,
al’ trag uzmi u let,
tamo,
u pokoji beli cvet,
usvojena,
nespokojem
ne umem te…
NOVOGODIŠNJA PESMA
Lij zorno noći
pred prošlim danom
Ostavi bezbojno
da prva boja bude moja krv
Poslednju tačku
crveni klovn izvodi
da prozubi bol
kroz beo osmeh
Pada duboko tuga,
gde me nema
Duboko na crno krilo
belog dana pada
Pada mila zemljica
Zatresu nebo,
šum plavi pade
Oko me boli
Umiri! Umiru…
Umiru suze!
Ne odnosi kišu,
bezoka utvaro!
Na kičmu ću se popeti,
na kičmu vremena
dok vezuje pertle,
senko!
da kroz dve nevideće rupe
ispusti tugu
kao mleko
Lij noći prošlim…
Kroz beo osmeh
Klovn opelo mi drži.

O pesnikinji
Milica Tasić rođena je 1. septembra 1989. godine u Vranju. Studirala je na beogradskom Filološkom fakultetu, na grupi Srpski jezik i književnost.
Piše uglavnom ljubavnu poeziju, ali i prozne tekstove. Autor je i nekolicine eseja i kritičkih osvrta. Najviše njenih pesama objavljeno je u Poeziji suštine, potom i u Književnim novinama, časopisima Kult, Sizif, Srpski žurnal, Trag, Scena Crnjanski, Luča, Čaršija itd. Neke pesme su joj prevedene na ruski i objavljene u tamošnjem časopisu Novi pogled.
Paun na nedrima (2019) je njena prva zbirka pesama.
Trenutno živi i radi u Vranju.
Biografija pesnikinje preuzeta je sa sajta Poezija suštine, a pesme sa Onlajn poezija.